Povijest maratona

Jeste li znali da je maraton dobio ime po bitci na Marathonu (Grčka)?

history

Ako niste, saznajte to i još puno više u tekstu koji je za vas pripremio Dragan Janković.

Naziv maraton potječe iz legende o grčkom heroju Filipidesu, koji je trčao od polja Marathona do Atene da bi objavio pobjedu grčke vojske nad Perzijancima u bitki na Marathonu.

Prema toj, povijesno nepotvrđenoj priči, Filipides je neposredno nakon što je stigao u Atenu od napora preminuo. Nema dokaza da se događaj zaista i odigrao, primjerice povjesničar Herodot piše da je Filipides trčao iz Atene do Sparte. Verzija u kojoj je trčao od Marathona se javlja u Plutarhovom djelu “Na atenskoj slavi” iz 1. stoljeća. Ne zna se točno kojim je putem Filipides trčao od polja Marathon do Atene jer su postojale dvije ceste: jedna brdovita, ali kraća u dužini od oko 34,5 km i druga ravnija, ali dugačka oko 40,8 km. Pretpostavlja se da je Filipides trčao kraćom stazom jer su na dužoj još uvijek boravile postrojbe Perzijanaca.

Na ideju organizacije takve utrke je došao Michel Bréal koji je predložio da se utrka stavi u program I. Olimpijskih igara u Ateni 1896. godine. Ideju su podržali i Pierre de Coubertin, otac modernih Igara, kao i sami organizatori igara, Grci.

Prvi maraton u povijesti nije ipak bio onaj na samim Igrama jer su Grci ranije organizirali izborno natjecanje za nastup na Olimpijadi. Na tom je prvom maratonu pobijedio Charilaos Vasilakos u vremenu 3 sata i 18 minuta. Spiridon \”Spiros\” Louis je u toj utrci bio peti, ali je kasnije pobijedio na prvom Olimpijskom maratonu u vremenu 2 sata, 58 minuta i 50 sekundi. Ženski maraton je uveden u program igara dosta kasnije, tek na OI u Los Angelesu 1984. godine. Prva olimpijska pobjednica u maratonu bila je Joan Benoit s vremenom 2:24:52. Benoit još uvijek trči, sada u kategoriji Ž50, uglavnom ispod 3 sata!

Neobična duljina maratonske utrke (42 km i 195 m) prvi put je istrčana na OI u Londonu 1908. godine. Dotad je dužina iznosila točno 42 km, a tih 195 m dodano je kako bi start bio ispred kraljevskog dvorca u Windsoru jer se dan ranije tadašnji engleski kralj Edvard VII, koji je trebao dati znak za start razbolio pa su mu doktori savjetovali da ne izlazi van. Dao je znak za start sa svog balkona, a staza nije skraćena za taj neočekivani dodatak jer je predviđeno da cilj bude točno ispred kraljevske lože na Olimpijskom stadionu (White City Stadium) kako bi kraljica Alexandra s ostatkom svoje kraljevske familije mogla pratiti ulazak maratonaca u cilj.

Zanimljivo da se na prvih 7 olimpijskih maratona trčalo čak 6 različitih dužina, od 40 do 42,7 km. Tek je od 1921. godine Međunarodna atletska federacija prihvatila udaljenost od 42,195 kao standardnu udaljenost, što je navedeno u IAAF-ovom pravilniku o natjecanju (rule 240).

Maratonska utrka je od početaka smatrana disciplinom namijenjenom samo najspremnijim atletičarima. Međutim, razvojem teorije treninga, ali i sve većom popularnošću rekreativnog trčanja pokazalo se da uz pravilnu pripremu otrčati maraton i nije preveliki izazov. Štoviše, većina atletskih trenera danas smatra da nema razloga da bilo koja osoba, uz pretpostavku da je zdrava te da uloži u trening veliku dozu upornosti i rada, može relativno dobro i bez straha od posljedica (premorenosti, ozljeda) odraditi tu utrku.

Tipičan program treninga za maratonsku utrku traje od 4 do 6 mjeseci, tijekom kojeg atletičar barem 5 puta tjedno trči na dionicima 5-20 km po treningu, ovisno o nivou natjecanja i ciljanom rezultatu. Najbolji atletičari se polako bliže magičnoj granici od 2 sata za utrku, dok se za prosječnog rekreativca svako vrijeme ispod 4 sata smatra solidnim. Na većini maratona je postavljena granica od 6 sati nakon koje se staza zatvara, a atletičari pristigli iza tog vremena ne ulaze u službeni redoslijed.

Maratonske utrke se danas održavaju u velikom broju na svim kontinentima. Na poznatijim maratonima, primjerice u Bostonu, New Yorku, Londonu, Berlinu i Chicagu, nije rijetkost da nastupi po nekoliko desetaka tisuća natjecatelja. Rekord za sad drži 100. Bostonski maraton iz 1996. godine (38 965 startalo, 35 868 završilo trku), kada je organizator radi proslave stogodišnjice održavanja ove trke te godine ukinuo čuvenu bostonsku normu.

Kako je svaka staza na kojoj se održava maraton specifična po konfiguraciji staze, ostvareni rezultati na različitim stazama ponekad nisu sasvim usporedivi. Stoga se dulje vrijeme u maratonskim utrkama vodilo samo \’najbolje svjetsko vrijeme\’, ali ne i rekordi koji se vode tek od 1. siječnja 2004. godine. Toga dana su dotadašnja najbolja vremena i službeno proglašena svjetskim rekordima. Kod muškaraca rekord iznosi 2:04:55, a postavio ga je na utrci u Berlinu Paul Tergat iz Kenije 28. rujna 2003. godine (zanimljivo da drugi rezultat svih vremena ima pejsmejker iz iste trke Sammy Korir koji je došao na cilj samo sekundu poslije pobjednika Tergata).

Kod žena se vode dva rekorda: jedan postavljen u utrci s muškarcima (koji onda jasno pospješuju ritam trkačice) te rekord u utrci u kojoj sudjeluju samo žene. Oba rekorda drži Paula Radcliffe. Prvi rekord (mješovita utrka) je s maratona u Londonu 13. travnja 2003. godine, i iznosi 2:15:25. Drugi rekord (ženska utrka) iznosi 2:17:42, istrčan 17. travnja 2005. godine, također u Londonu.

Izvor Wikipedia, preveo i dopunio Dragan Janković